Ovo je dovoljan dokaz da ukoliko nema dobra u govoru, treba šutjeti, osim u situacijama kada zaista treba govoriti, ali i tu ne treba pretjerivati jer prekomjeran govor umrtvljuje srce.
Od Ebu Hurejre, radijAllahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori dobro ili šuti; ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka bude pažljiv prema svom komšiji; ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka počasti svoga gosta.” (Buhari, 10/445. i Muslim, 47.)
U dva Sahiha Ebu Hurejra, radijAllahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao:
“Moguće je da čovjek ponekad izgovori riječ na koju i ne obraća pažnju, i da zbog nje bude bačen u vatru, dublje nego što je razdaljina od istoka do zapada.” (Buhari, 11/308. i Muslim, 2988.)
Također od Ebu Hurejre prenosi se da je Poslanik, alejhis-selam, rekao:
“Moguće je da čovjek ponekad izgovori riječ kojom je Allah zadovoljan i ne obraćajući na nju pažnju, radi koje će ga Allah uzdići na visoke stepene; a ponekad čovjek izgovori riječ koja Allaha rasrdi i ne obraćajući pažnju na nju, a da zbog nje bude bačen u Džehennem.” (Buhari, 11/308.)
Riječi Poslanika, alejhis-selam: “…neka govori dobro ili šuti…” naređuju dobar govor i uzdržanost od govora koji nije takav. To opet ukazuje da ne postoji treća vrsta govora koji se može govoriti ili prešutjeti. Znači govor može biti dobar i onda je naređeno da se kaže ili može biti loš, a zatim je naređeno da se zanemari i prešuti. Uzvišeni je rekao:
مَا يَلْفِظُ مِنْ قَوْلٍ إِلَّا لَدَيْهِ رَقِيبٌ عَتِيدٌ
“…on (čovjek) ne izusti nijednu riječ, a da pored njega nije prisutan onaj (melek) koji bdije.” (Kaf, 18)
U Sahihu se od Vjerovjesnika, alejhis-selam, prenosi da je rekao:
“Kada neko od vas klanja, on uistinu razgovara sa svojim Gospodarem i melekom s njegove desne strane.” (Buhari, 1/512. i Ebu Davud, 4855)
Islamski učenjaci nemaju jedinstven stav oko toga da li se sve piše od onoga što čovjek izgovori ili se samo piše ono zašto će se dobiti nagrada ili kazna? O tom pitanju postoje dva poznata stava.
Imam Ahmed, Ebu Davud i Nesai bilježe predanje Ebu Hurejre, radijAllahu anhu, u kojem stoji da je Poslanik, alejhis-selam, rekao:
“Kad god se neki ljudi raziđu sa svojeg sijela na kojem se nije spominjao Allah, slični su onima koji se raziđu od krepana magarca i to je za njih veliki gubitak!” (Ahmed, 2/527)
Ovo je dovoljan dokaz da ukoliko nema dobra u govoru, treba šutjeti, osim u situacijama kada zaista treba govoriti, ali i tu ne treba pretjerivati jer prekomjeran govor umrtvljuje srce.
Omer, radijAllahu anhu, veli: “Ko pretjeruje u govoru puno griješi, ko puno griješi, uvećavaju mu se grijesi, a kome se uvećaju grijesi, vatra mu je preča.”
Ebu Bekr es-Siddik, radijAllahu anhu, uzimao bi se za jezik i govorio: “Ovo me je odvelo gdje ne treba.”
Ibn Mesud, radijAllahu anhu, veli: “Tako mi Allaha, osim Kojeg drugog boga nema, ne postoji na Zemlji nešto što više zaslužuje duži zatvor od jezika.”
Tako je lijepa izjava Ubejdullaha ibn Ebi Džafera, rahimehullah: “Ako se čovjek zadesi na nekom sijelu te počne govoriti i to mu se dopadne, neka ušuti; ako na tom sijelu samo šuti i to mu se dopadne, neka progovori.” Ko se bude ovako ponašao zaslužuje Allahovu pomoć i da ga On usmjeri ka ispravnom u njegovu govoru i šutnji, jer njegov govor i šutnja su samo u ime Allaha. Međutim, u svakom slučaju totalna šutnja za koju vjeruje onaj ko je upražnjava ili u nekim ibadetima (obredima): hadžu, i’tikafu i postu zabranjena je.
Pripremio: Berbehari
Obrada: Stazom islama