Potpuno oslanjanje na Allaha (tevekkul) jeste iskrena ovisnost srca o Allahu u čovjekovim naporima u potrazi za njegovim interesima i samozaštiti od svega što je za njegovo blagostanje štetno, i na ovom i na slijedećem svijetu:
وَمَنْ يَتَّقِ اللَّهَ يَجْعَلْ لَهُ مَخْرَجًا
„A ko se Allaha boji, On će mu naći izlaz neki
وَيَرْزُقْهُ مِنْ حَيْثُ لَا يَحْتَسِبُ ۚ وَمَنْ يَتَوَكَّلْ عَلَى اللَّهِ فَهُوَ حَسْبُهُ
i odakle se i ne nada On će ga opskrbiti! I ko se osloni na Allaha, On mu je dovoljan!” (Et- Talak,2-3)
Osoba koja se boji Allaha i u cijelosti se na Njega osloni, uvidjet će da su za njega ove dvije karakteristike dostatne za ovaj svijet i njegov din.
Omer ibn el-Hattab, neka je Allah zadovoljan njime, veli: “Čuo sam kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Kada biste se svi oslonili na Allaha onako kako treba da se oslonite, On bi za vas uistinu osigurao opskrbu kao što to čini za ptice, koje se ujutro probude gladne, a vraćaju se site u sumrak.”(Tirmizi,El-Hakim, sahih)
Ebu Hatim er-Razi rekao je da ovaj hadis uspostavlja temeljno načelo da je oslanjanje na Allaha jedno od najvažnijih sredstava da bi se postigla opskrba i održivost.
Said ibn Džubejr veli: “Oslanjanje na Allaha jeste suštinski dio vjere:’ Biti u stanju oslanjanja, međutim, ne sprečava čovjeka da koristi načine i sredstva koje je Allah odredio Svojim stvorenjima. To su Njegovi zakoni, i naredio nam je da koristimo načine i sredstva, a u isto vrijeme poučio nas je da se na Njega oslonimo. Napori da se koriste načini i sredstva u Njegovom univerzumu našim udovima jesu pokornost, a oslanjanje na Njega u našim srcima jeste vjera u Njega.
Allah subhanehu ve te’ala, kaže:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا خُذُوا حِذْرَكُمْ
“O vjernici! Na oprezu budite!” (En-Nisa, 71)
Sahl kaže: “Onaj ko sumnja u djela (tj. nastojanje da se zaradi za život) sumnja u samu valjanost sunneta, a ko sumnja u oslanjanje na Allaha sumnja u samu vjeru: ‘Oslanjanje je stanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a nastojanje da se zaradi za život jeste sunnet, a ko se ponaša sukladno stanju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne smije napustiti njegov sunnet.’
Rečeno je: “Zanemarivati načine i sredstava znači sumnjati u potrebu Šerijata, a potpuno povjerenje u načine i sredstva znači dvojbu u stvarnost tevhida. (postojanja Allaha).
Postoje tri vrste djela koje ima rob Allahov:
-prvo, djela ibadeta koje je Allah propisao Svojim robovima, s obzirom da ih je učinio sredstvima spašavanja od Džehennema i ulaska u Džennet. Ona se moraju činiti, a istodobno se treba oslanjati na Allaha i tražiti ovakav ishod, jer nema snage ni moći osim od Njega. Sve što On Uzvišeni želi, već se desilo, a sve što On ne želi, neće se nikada desiti. Onaj ko ne ispuni neku od obaveza koju mu je Allah nametnuo zaslužuje da bude kažnjen na ovom životu i slijedećem, sukladno Šerijatu i kako je Allah Uzvišeni odredio.
Jusuf ibn Asbat veli: “Činite ono što činite poput čovjeka koga mogu spasiti samo njegova djela, i u cijelosti se oslanjajte na Allaha poput onog koga mogu zadesiti nevolje koje su mu već određene:’
-drugo, djela koja je Allah učinio dijelom ovog života i za koja je Svojim robovima rekao da čine, kao što su jedenje prilikom gladi, pijenje prilikom žeđi, sklanjanje u hlad na vrućini, zgrijavanje na hladnoći, i sl. Činiti ova djela, također, predstavlja obavezu.
Onaj ko ih ne učini, do mjere da sebi nanosi štetu napuštajući ih, premda je savršeno sposoban da ih učini, nemaran je i zaslužuje kaznu.
-treće, djela koja je Allah općenito učinio dijelom života, a da nisu neophodna. Allah može načiniti izuzetak za bilo kog roba za koga On to želi.
Postoji nekoliko vrsta ovakvih djela, od kojih je jedno uzimanje lijeka. Ulema je ponudila različite odgovore na slijedeće pitanje: “Da li je bolesnoj osobi bolje uzeti lijek ili, u slučaju onih koji se potpuno oslanjaju na Allaha, suzdržavati se od uzimanja lijeka?”
Postoje dva bolje znana odgovora na ovo pitanje.
Imam Ahmed kaže da je oslanjanje na Allaha bolje za onog ko ga ima.
Imam Buhari navodi kazivanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Sedamdeset hiljada ljudi iz moga ummeta ući će u Džennet bez polaganja računa ili kažnjavanja. To su oni koji od drugih ne traže da ih liječe zabranjenim rukjama, ne proriču budućnost putem ptica i drugih znakova, ne liječe svoja tijela paljenjem, i koji se u potpunosti oslanjaju na svoga Gospodara.” (Buhari, Muslim)
Ona ulema, koja odobrava uzimanje lijeka, kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uobičavao uzimati lijek, a on je činio samo ono što je najbolje, a navedeni hadis odnosi se na upotrebu talismana, na koju se iskreno gleda s dvojbom, jer mogu voditi ka oslanjanju na druge mimo Allaha, a koji su sukladno izjednačeni s proricanjem i liječenjem pomoću paljenja. (Op. što vodi širku)
Mudžahid Ikrime, En-Nehai i nekoliko naših predaka rekli su: “Nikome nije dozvoljeno potpuno napustiti nastojanje da se koriste načini i sredstva ovog svijeta za liječenje nevolja, osim onome čije je srce sasvim prestalo da se dovodi u vezu sa stvorenjima.“
Ishaka ibn Ravejha upitali su: “Može li se čovjek angažirati u ratu bez ikakvih priprema?” On je odgovorio: “Može, ako je poput Abdullaha ibn Džubejra, u suprotnom ne može.“
„Čišćenje duše prema prvim izvorima“
Ahmed Ferid